Rilke i Mediteran

Linda Šimičić (3.2) pripremila je reportažu s prosinačke izvanučioničke nastave. Sudionici projekta MediterAndrija u Trstu su se upoznali s Rilkeovim stvaralaštvom.

U sklopu projekta MediterAndrija 11. prosinca 2024. učenici Gimnazije Andrije Mohorovičića Rijeka okupili su se na Jelačićevu trgu u 9 sati kako bi se uz pratnju nastavnika uputili u Trst. Uz žamor razgovora i miris sendviča iz pripremljenih ruksaka autobus se polako pokrenuo, a pred njima se prostirala uzbudljiva ruta prema Italiji.

Duineser Elegien

Prva destinacija bila je dvorac Duino, smješten na strmoj litici iznad mora, gotovo kao iz neke bajke. Ondje su se učenici podijelili u dvije grupe – jednu koja je razgledavala dvorac na engleskom i drugu na njemačkom jeziku. Njegove kamene zidine, s kojih se pruža pogled na pučinu, stoljećima su svjedočile povijesti i legendama. Tijekom obilaska vodiči su pripovijedali o bogatoj povijesti dvorca, koji datira iz 14. stoljeća. Bio je i još danas je dom poznate aristokratske obitelji Thurn und Taxis, koja ima bavarsko porijeklo. Ta obitelj osnovala je poštanski sustav u Europi, a njihov doprinos razvoju komunikacija bio je od velike važnosti. Kasnije je taj sustav evoluirao u koncept  taksija kao prijevoznih sredstava. Ime „Taxis“ potječe iz njihove povezanosti s poštanskim službama. Njihov gost u Duinu na neko vrijeme bio je Reiner Maria Rilke, njemačko-austrijski pjesnik. Njegovo djetinjstvo obilježeno je strogim odgojem, a njegova majka, koja je sanjala o umjetničkoj karijeri, često je tražila od njega ono što ona nije mogla biti. Također su ga u ranoj dobi odijevali kao djevojčicu. Pohađao je vojnu školu, no vrlo brzo izbačen je te odlazi od kuće i putuje. Rilke je bio gost u dvorcu Duino od 1912. do 1913. godine. Tamo je stvarao i meditirao o životu i umjetnosti. U tom je razdoblju izrekao poznatu rečenicu: „Ja sam građanin Europe koji je svugdje i nigdje kod kuće.“ Tako je iskazao svoj osjećaj pripadnosti širem europskom kulturnom prostoru, ali i osjećaj usamljenosti  i  potrage za identitetom. U Duinu je započeo pisanje svojih pjesama o mjestu, to jest „Duineser Elegien“, gdje je istraživao teme smrti, ljubavi i egzistencije. Iako je početak pisanja ovih pjesama bio u Duinu (prve dvije elegije), Rilke je kasnije dio svog stvaralaštva nastavio u Parizu, gdje je razvio svoje ideje i stil. Rilkeova šetnica u Opatiji, često inspirirana prirodom i promjenama godišnjih doba, odražava njegov unutarnji svijet i razmišljanja. U pjesmi „Der Herbsttag“ („Jesenji dan“) Rilke prikazuje osjećaj prolaznosti, ljepotu i melankoliju jeseni koristeći slike vjetra (bure) kao simbola promjene i prolaznosti života. Bura u njegovim stihovima može se doživjeti kao moćna sila koja odnosi prošlost i otvara put novim iskustvima, dok šetnica postaje metafora za životnu putanju. Andrija Mohorovičić, kao istaknuti meteorolog, proučavao je buru kao meteorološki fenomen analizirajući njezino nastajanje, brzinu i utjecaj na Jadransko more i okolno područje. Rilke, s druge strane, nije proučavao buru znanstveno, već ju je interpretirao kao simbol snage prirode i ljudskih emocija u svom umjetničkom stvaralaštvu. Poveznica između njih leži u njihovoj fascinaciji burom – Mohorovičić kao znanstvenik i istraživač, a Rilke kao pjesnik i promatrač koji je buru prenio u stihove. Oba su pristupa, znanstveni i umjetnički, obogatila razumijevanje bure kao prirodnog fenomena i kulturnog motiva. Osim zanimljivih priča na učenike je velik dojam ostavila glazbena soba s klavirom na kojem su svirali poznati glazbenici, ali i prostrana terasa s koje se pružao spektakularan pogled  na beskrajno plavetnilo mora. Valovi su se razbijali o stijene, a daleki horizont stapao se s nebom. U dvorcu su se također spustili u taman bunker.

Duino

Nakon šetnje dvorcem učenici su se uputili prema sljedećoj destinaciji – Muzeju bure, spoju znanosti i zabave. Već pri ulasku u muzej bilo je jasno da ih očekuje nesvakidašnje iskustvo. Zidovi su bili prekriveni raznim plakatima i starim predmetima, maketama i interaktivnim instalacijama te prostorija nije nalikovala na muzej, već na zbirku ili kakvu kolekciju predmeta vezanih uz buru. No, prava zvijezda bio je predavač – simpatičan gospodin s neiscrpnom energijom i humorom. Koristeći slike, časopise, frizbije i druge neobične predmete, demonstrirao je kako nastaje bura i zašto je tako snažna. Učenici su se smijali, ali i učili, čak su dobili zadatak izraditi papirnate vjetrenjače. Svaka vjetrenjača, iako jednostavna, bila je podsjetnik na snagu prirode i maštu. Kada je predavanje završilo, učenici su se uputili u razgledavanje centra Trsta koji je bio u adventskom duhu. Taj dan bilo je hladno te je bilo burno, što se odlično nadovezalo na predavanja. Grad je bio okićen lampicama, odzvanjala je božićna glazba, a miris kuhanog vina širio se ulicama. Učenici su dobili slobodno vrijeme za istraživanje. Dok su neki obilazili suvenirnice, štandove i trgovine, drugi su uživali u tradicionalnim talijanskim jelima poput pizze i tjestenine.

U večernjim satima, dok je autobus vozio natrag prema Rijeci, umorni, ali ispunjeni dojmovima, učenici su prelistavali fotografije i prisjećali se najzabavnijih trenutaka dana, a ni muzike nije „zafalilo“. Bio je to dan ispunjen ljepotom povijesti, znanjem, zabavom i blagdanskom atmosferom.

 

Linda Šimičić (3.2)