MediterAndrijina proza: Mohorovičić i Mediteran

Petra Petelin učenica je 3.3 razreda. Redovita je sudionica LiDraNa. Prošlogodišnji joj je književni tekst „Bajka o zlatnoj pumi“ predložen za državnu razinu navedenoga natjecanja. Piše prozu i poeziju. Ovaj je njezin književni tekst popraćen crtežom kolegice Katarine Knežević. Njihova je nastavnica hrvatskoga jezika Marija Blažević.

 

Dan je bio paradoksalan spoj igre svjetla i sjena. Nebo bijaše prekriveno sivim oblacima tamnih modrih rubova među kojima se gdjegod probijala pokoja prigušena danja zraka, time stvarajući prizor kao da to samo plavetnilo oblaka isijava prema burnome moru. Valovi urlaše, divljaše i gladno hrljahu prema visokim stijenama obale, a kapi slane bijele pjene letjele su zrakom pri svakome sudaru. Pučina se činila tamnom, a svi zalutali brodovi izgubljeni u daljini ili već progutani u dubine. Vjetar je zavijao zrakom noseći mješavinu slanih kapljice i slabe kiše prema uzdignutim šetnicama i bliskim kućama; poput kakva predznaka u toj neobičnoj, veličanstvenoj oluji. Zlatno svjetlo što je sijalo kroz prozore obližnje vile stvaralo je kontrast s olujom poput svjetionika, a prigušene zvuke glazbe gutali su zapusi vjetra i olujno more. Bal i usklađena masa u toploj i suhoj raskoši kao zamrznuti u vremenu naprema divljoj slobodi i bjesnoći oluje.

Katarina Knežević

Ogromna staklena vrata osvijetljenoga prostora otvaraju se, puštajući odbjegle zvuke u hladnoću zime, te kroz njih izlazi visoka prilika. Muškarac nešto govori domaćinu, a vrata se polako zatvaraju kako se on udaljava prilazom prema obalnim šetnicama Opatije. U ruci nosi gospodski štap i na glavi gospodski šešir, brkovi su mu uredno oblikovani, a na crno platno skupa kaputa lijepe mu se kapi što ih šibaše vjetar. Čim je odmakao dovoljno daleko i zatvorena vrata ponovno odvojiše zabavu u neku zasebnu sferu, uljudan osmijeh padne s čovjekova lica i zamijeni ga naborani izraz teška umora. Ne ona fizička umora, već umora od prisiljena društva. Muškarac tako zamišljeno nastavi šetnicama uz more, kao niti ne primjećujući oluju, odmičući sve dalje.

Vjetar zamijeniše svoj nemilosrdni huk na tek nagle mahove, uzdižući tek morske suze u nedostatku kiše. Kroz proreze sivih oblaka izboriše se još ponešto kasnopopodnevnih zraka, bojeći nebesku paletu sve dubljim bojama modro plave koja je samo čekala da bude okićena sjajem nebeskih dragulja u okrilju mjesečeva fantomskoga sjaja. Valovi bivahu sve manji dok se na kraju pučina ne smiri u uspavan uljani sloj, poput ogledala vječne noći. Udaljena svjetla u vremenu zamrznutih kuća, činila su se tako daleka, tako udaljena, kao odvojena cijelim jednim svemirom. Ipak, umjesto kontrasta stvarahu nadopunu novome prizoru, dodajući neku toplu i umirujuću notu.

Muškarac u crnome kaputu zagleda se u beskraj tihe pučine i bijaše kao prizvan iz svojih misli, ponovno u trenutku, ponovno živ. Borama njegova namrgođena lica više ne bijaše ni traga u izrazu opuštenosti i slobode od neka tereta što ga je dotad nosio. Nimalo elegantno se zavali na obližnju klupicu pod zaklonom stare masline, izvadi svoju malu bilježnicu u omotu od crne kože i ponovno nestane u svijetu svojih misli. Svijetu brojki i izračuna i revolucionarnih ideja. Svijetu koji je bio kreacija samo njega, a opet odraz stvarna svijeta. U ispunjenoj tišini ugodne samoće, slučajni bi prolaznik mogao zamijetiti mali zadovoljni smiješak na Mohorovičićevu zamišljenu licu.

Petra Petelin (3.3)